Ideja o ujedinjenoj Evropi seže daleko u prošlost ali tek 1950. godine XX veka nastaju prvi koraci ka EU. Velika razaranja u ratovima nametnula su razmišljanje o tome kako prevazići antagonizme među evropskim državama.
Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina označio je kraj Hladnog rata. Mnoge bivše komunističke države Evrope opredelile su se za demokratske vrednosti i buduće članstvo u Evropskoj uniji.
Jedinstveni evropski akt značajan je i po tome što su se tada prvi put u Ugovorima našle odredbe o političkoj saradnji, iako u toj oblasti nije bilo ni govora o nadnacionalnosti.
Države članice su 1974. odlučile da ustanove Evropski savet, odnosno da učine sastanke šefova vlada tj. država redovnim, što je podrazumevalo sastajanje najmanje dva puta godišnje.
Godine 1973. dolazi do prvog proširenja Zajednica prijemom u članstvo Velike Britanije, Danske i Irske.
Pridruživanje Evropskoj uniji (EU) može se definisati kao „najviši oblik saradnje“ koji se uspostavlja između države nečlanice sa jedne strane i Evropske zajednice (EZ) sa druge strane.
Pregovori o pristupanju predstavljaju krajnu fazu procesa integracije države kandidata u evropske strukture.
Suština pregovora o pristupanju jeste usklađivanje nacionalnog zakonodavstva Zajednice sa pravnim tekovinama EU što je potrebno ostvariti do trenutka stupanja u članstvo države kandidata.
Zasnovana na višegodišnjem strateškom planiranju u skladu sa sveobuhvatnim političkim smernicama koje je EK definisala u okviru „Paketa proširenja“ IPA ima politički i finansijski okvir, a sprovodi se strateško-planski.
Težnja da se omogući integracija Zapadnog Balkana u strukture Evropske unije, definisanjem jedinstvene političke strategije ostvarena je implementacijom Procesa stabilizacije i pridruživanja (PSP) .
Proces stabilizacije i pridruživanja predstavlja politički okvir za unapređenje odnosa između država zapadnog Balkana i Evropske unije.
Posle svečane ceremonije njihovog "otvaranja" koja je održana 10. oktobra 2005.godine prva zvanična runda pregovora je upriličena 7. novembra 2005.
Pored pregovora o zaključivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, Srbija je paralelno pregovarala još dva sporazuma sa Evropskom zajednicom.
Na putu Srbije ka EU pojavljuje se još jedan termin "dvostruki kolosek". Šta to zapravo znači i koliko se takva politika odražava na evropske integracije na kojim Srbija uporno istrajava.
Naredni korak se ogleda u izradi i objavljivanju Studije izvodljivosti početka pregovora o zaključivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Evropska unija je jedinstven vid organizovanja država. Ona nije ni federalna država, niti konfederacija država, ali ni klasična međunarodna organizacija.
Sud pravde sastavljen je od 27 sudija i 8 opštih pravobranilaca. Oko njihovog izbora moraju se saglasiti države članice.
EP se, od 1979. godine, neposredno bira od strane građana Evropske unije na svakih pet godina. Do tada je svaka država članica delegirala određeni broj predstavnika iz svog nacionalnog parlamenta u Evropski parlament.
EK ima 27 članova. Do 1. maja 2004. (pre prijema novih deset država članica) Komisija je imala 20 članova i to po dva iz Nemačke, Francuske, Italije, Velike Britanije i Španije, a po jednog iz ostalih država članica.
Prema trenutno važećim odredbama Ugovora o Evropskoj uniji (koje su dogovorene u Nici 2001. godine) Evropska unija ima sledeće glavne organe tj. institucije.
Regionalni pristup u širem smislu podrazumeva formulisanje i sprovođenje politike Evropske unije prema određenom susednom regionu.
Poštujući želju država koje pretenduju da postanu članice, a koje imaju različit status u odnosu na Zajednicu, Savet je, na predlog Komisije, doneo veoma važnu uredbu jula 2006.
EU podstiče unapređenje ekonomske saradnje u regionu budući da se time doprinosi smanjenju spoljnotrgovinskog i platnog deficita ali i njegovom uključivanju u globalne, tržišne i privredne tokove.
Od 1991-2001.godine Evropska unija je državama zapadnog Balkana obezbedila finansijsku pomoć u iznosu od 6,8 milijardi evra.
Sporazumom se predviđa i uspostavljanje zone slobodne trgovine između Evropske unije i Srbije po isteku prelaznog perioda od šest godina.